Moj grad: ulica Radovana Vulina
U današnjoj rubrici „Moj grad“ predstavili smo još jednu ulicu u gradu Gradiška, ovog puta ulicu koja nosi ime Radovana Vulina.
Ulica Radovana Vulina se nalazi u naselju Obradovac, u dijelu od magistralnog puta Gradiška-Kozarska Dubica prema rijeci Savi, a riječ je o stambenom bloku kuća. U ovu ulicu se može doći kada na raskršću Obradovac, krećući se Partizanskom ulicom iz grada skrenemo desno prema Savi, a zatim skrenemo u treću ulicu lijevo i stigli smo u ulicu Radovana Vulina. Ona je paralelna sa ulicama Braće Grim, Đurđevdanskom, a na drugoj strani paralelno se protežu ulice Jasenovačka, Paje Jovanovića i Moravska. Ime Radovana Vulina ranije je nosila sada Nemanjina ulica u naselju Senjak.
Radovan Vulin, sin Stojanov, rođen je 1921. godine u Seferovcima. Bio je borac 1941. godine i jedan od glavnih organizatora ustanka u Lijevču polju, aktivista Mjesnog komiteta KPJ u Banjaluci. Otkriven i uhapšen ispio je otrov u toku svirepih mučenja u banjalučkom ustaškom zatvoru, oktobra 1941. godine.
O Radovanu Vulinu su pisali mnogi, među kojima i istaknuti pedagoški i kulturni radnik Cvjetko Bulović.
U svom kratkom životu, Radovan Vulin stekao je zvanje učitelja, pisao je pjesme i pripovjetke, bunio se protiv nepravdi, a kad su nastupila teška i surova ratna vremena, postao je i pobunjenik.
Prve dvije godine osnovne škole, u želji da nauči njemački jezik, pohađa u Novoj Topoli kod časnih sestara, a zatim u selu Mrčajevcima nastavlja i s odličnim uspjehom završava osnovnu školu, te ga kao odličnog đaka, roditelji upisuju 1932. godine u Nižu realnu gimnaziju u Gradišci. Isticao se svojom intelektulanošću. Gimnaziju je završio 1936. godine, te sa još nekoliko drugova upisuje Učiteljsku školu u Banjaluci, gdje postaje član literarno-pedagoškog Udruženja Petar Kočić i tu dolazi do izražaja njegov literarno-stvaralački talenat. Književni radovi su mu objavljivani u više književnih časopisa, a u tadašnjim banjalučkim književnim krugovima postaje sve poznatiji.
U kratkom životu Radovan Vulin je napisao, koliko se zna, sedam pripovjedaka i veći broj pjesama, ali je vrlo malo toga sačuvano. Njegova sestra Branka uspjela je sakupiti samo mali dio njegove književne zaostavštine. Njegova poezija je protkana snažnim osjećanjima, kako socijalnim tako i ljubavnim.
Školski raspust Radovan Vulin je provodio u selu čitajući, pišući poeziju i organizujući, s ostalim srednjošklolcima po selima Lijevča različite oblike kulturno-zabavnog života.
U januaru 1941. godine, Radovan Vulin odlazi na dužnost učitelja u selo Pištaline, kod Cazina. Odmah po uspostavljanju vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske, on se vraća u svoj rodni kraj. Ubrzo, povratkom u svoje selo, počinje s aktivnostima na organizovanju otpora protiv ustaško-fašističke vlasti. S jednim brojem poznanika i istomišljenika, na području Lijevča polja, Gradiške i Banjaluke, vrši pripreme za suprostavljanje ustaškim zločincima.
Za namjere ovih, pretežno mladih ljudi, ustaše su saznale preko svojih doušnika. One su ga uhvatile u Banjaluci 27. oktobra 1941. godine, kada je bio na zadacima priprema i organizovanja ustanka na području Lijevča i Potkozarja. Odveden je u ustaški zatvor u Banjaluci gdje su ga podvrgli najsurovijim metodama mučenja kao bi ga prinudili da oda ostale učesnike u pripremama. Popio je smrtonosni otrov. Prebačen je u Banjalučku bolnicu gdje je umro krajem novembra 1941. godine. Njegova majka je uz velike mjere predostrožnosti uspjela izvući iz bolnice mrtvo tijelo sina Radovana. Sahranila ga je u banjalučkom groblju.