Top lista

Top lista za 17.04.2021.god.
Partneri
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image
Widget Image

Moj grad – Ulica Dušana Šmitrana

Današnje izdanje rubrike Moj grad posvetili smo Dušanu Šmitranu, slikaru čije ime nosi jedna ulica u našem gradu, tačnije ulica koja predstavlja granicu između naselja Obradovac i Kruškik.

Dušan Šmitran rođen je 21. septembra 1935. godine u Sovjaku, selu čiji su svi stanovnici za vrijeme ofanzive na Kozari odvedeni u logore.

U knjizi Dragoje Lukića „Rat i djeca Kozare“ nalazi se autorski tekst Dušana Šmitrana u kojem on kaže da su njegovi roditelji, otac Mile i majka Anica bili siromašnog stanja i teško živjeli podižući šestoro djece, među kojima sam je on bio najmlađi.

„Upravo je trebalo da pođem u osnovnu školu kada je počeo rat. Novembra 1941. ustaše su ubile mog najstarijeg brata dvadesetogodišnjeg Iliju. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, čitavo naše selo strpano je u logor. U Staroj Gradišci oca su odmah izdvojili i nikad ga više nijesmo vidjeli. Brata Stevu otjerali su u Njemačku i on je nekako preživio rat. Majku i nas četvoro djece tjerali su danima preko Jablanca i Mlake sve do Jasenovca. Poslije nekoliko dana odvukli su i majku i ona se više nije vratila, a nas djecu — Boru, Zdravku, Dušanku i mene, — sa još mnogo djece prevukli su onim marvenim vagonima u dječji logor Jastrebarsko. Obukli su nas u ustaška odijela i razdvojili. Sjećam se straha od smrti, okružen umrlom djecom koju su svako jutro kupili iz barake, slagali kao cjepanice na velika zaprežna kola i nekud odvlačili. Neki su dolazili i odvodili svoju djecu. Po nas nije imao ko doći. Ali, jednoga dana pojavila se u logoru strina Stoja, promućurna i snalažljiva žena i sa svojom djecom izvela i nas. Bilo je tada teško prebaciti se na Kozaru. Malo smo putovali vozom, malo zaprežnim kolima i dugo pješačili. Tako smo i došli u naše selo koje je bilo gotovo pusto. I naša kuća je bila izgorjela, a avlija u korov zarasla. Jaka zima i oskudica, česte neprijateljske potjere i sklanjanje naše u Kozaru, sve je to bilo lakše od života u logoru“ pisao je Šmitran.

Dušanovu sudbinu odredio je jedan susret sa Radomirom Antićem, akademskim slikarom. Profesionalni vojnik otkrio je u njegovom slikarskom ateljeu drugi svijet. U njemu se razbuktala jedna želja, od školskih dana duboko zakopana i ljubomorno čuvana. Ubrzo zatim, odjednom su šiknule iz njega crtačke sposobnosti, temperamentna linija i bogata ekspresija boja.

U njegovom slikarstvu osjeća se bol, ali i radost života. Jer, Šmitran je u duši pjesnik. Njegove slike iz zavičaja — „Miloševo Brdo“, „Sovjak“, „Bijakovac“, „Sjećanje“ i čitav ciklus „Kozara“ — sa ofanzivama i kolonama, zgarištima i suzama, rađene u crnim i prigušeno sivim tonovima, izražavaju bol, ali u isto vrijeme pred njima čovjek osjeća i svu radost života.

Jednom su upitali Šmitrana koja mu je slika najdraža. On je odgovorio da je to slika “Vučica”, koja je stara preko trideset i pet godina. Slovenački pisac, Tone Svetina, je napisao knjigu “Vučići Kozare” u kojoj je Šmitran glavni lik i na prvoj stranici te knjige je slika “Vučica” koja mu je najdraža jer je upravo ona dobila svoje pravo mjesto, koje joj neosporno pripada.

Šmitran je živio u Puli u Hrvatskoj a slikarstvom se bavio od 1961. godine. Banjalučani su imali priliku tri puta da vide njegove izložbe. Prvi put je to bilo davne 1976, a nakon toga 1982. godine, treća izložba je bila pred smrt umjetnika, početkom oktobra 2007. godine, kad je i Gradiška publika nakon 25 godina imala priliku da vidi njegovo stvaralaštvo. U međuvremenu svoje je slike izlagao širom Evrope.

Dušan Šmitran je poginuo 22. decembra 2007. godine u 72 godini života u saobraćajnoj nezgodi kada se za Rijeku vraćao iz Banja Luke gdje je, nakon Prijedora, Gradiške i Doboja, izlagao svoje radove kojima je ponovo povezao zavičajnu Kozaru i Istru u kojoj je živio četrdeset godina.

Share With: